Pretraga:

Znak Crvenog krsta

Istorijat

Jedna od ideja Anri Dinana, osnivača Crvenog krsta, je bila da se usvoje pravila koja treba da obezbede nepovredivost i neutralnost sanitetskog osoblja koje pruža pomoć ranjenicima i bolesnicima u oružanom sukobu.

Na osnivačkoj konferenciji Međunarodnog komiteta za pomoć ranjenicima, oktobra 1863. godine pokrenute su inicijative da se u svakoj od zemalja učesnica oforme „nacionalni komiteti za pomoć ranjenicima“, da kako ranjenici tako i dobrovonjci i sanitetske službe osnovane od strane tih komiteta budu zaštićeni i da budu proglašeni „neutralnim“ i „nepovredivim“. Kao znak zaštite i raspoznavanja, a u počast zemlji organizatoru i zemlji u kojoj su rođeni osnivači Međunarodnog komiteta usvaja se obeležje kontrastno od švajcarske zastave – crveni krst na beloj podlozi. Dinanova vizija tako postaje stvarnost: rođena je svetska organizacija Crvenog krsta. Neke države nisu prihvatile znak Crvenog krsta, pa je prhvaćeno da se ravnopravno koristi Crveni polumesec.

Upotreba

Osnovna namena znaka je da obezbedi zaštitu vojnih saniteta u oružanom sukobu. Vremenom, razvojem Međunarodnog pokreta razvila se i njegova druga upotreba: da označi pripadnost sastavnih delova Međunarodnom prokretu Crvenog krsta i Crvenog polumeseca. Upotreba znaka može se podeliti na zaštitnu i indikativnu (označavanje i pripadnost).

Zaštitna funkcija znaka je uređena Ženevskim konvencijama od 1949. godine i dopunskim protokolima, koji definišu da se znak može koristiti samo za označavanje i zaštitu sanitetskih jedinica i ustanova, osoblja i materijala koji su zaštićeni ovim Konvencijama.

I osnovna pravila za indikativnu upotrebu znaka su postavljena Ženevskim konvencijama ali ih dodatno definišu nacionalna pravila. Znak pripadnosti mogu da koriste isključivo nacionalna društva (za osoblje, objekte, materijale i delatnosti koje obavljaju), a znak označavanja mogu da koriste prevozna i prenosna sredstva koja služe kao bolnički i ambulantni transport za prevoz povređenih i bolesnih i stanice za pomoć povređenima i bolesnima, pod uslovom da se ta pomoć pruža bez naknade i da se znak koristi po odobrenju nacionalnog društva.